“Eeee, znam vas! Vi ste ona... Ona... Lovkinja! Uopće niste tak strašni”, to mi je baš neki dan izgovorio jedan gospodin na cesti. Stvarno nisam strogo čudovište koje ljudi često misle da jesam. Znam i zašto: većinom me prepoznaju kao Lovkinju iz Potjere i vjerojatno na televiziji ispadam stroža nego što zapravo jesam. Ili svi imamo potisnute traume od strogih profesora koji sve znaju pa onda misle da sam ja takva.

Obično mi kažu, joooj vi ste tako simpatični, uopće niste strašni! Dobro, kažu mi i, jooooj kako ste vi mali… Odgovorim svima koji mi pristupe jer su dosad to uvijek bile simpatične i pristojne situacije. Pokušam se našaliti – generalno se volim šaliti s ljudima, svim ljudima, s tetom u dućanu, s prijateljima, s ljudima s kojima surađujem… Zašto to činim?

Nema smisla da su ljudi tmurni i da takvi hodaju svijetom. Ja sam i kao dijete voljela te dobronamjerne, blage šale. Nekako je sve lakše kada se ljudi smiju. Onda se ja našalim pa se druga strana našali i zamišljam si to kao nekakav domino dobrog osjećaja koji se širi među ljudima.

Morana

Radost je primjer tihe snage. Voda donosi radost jer je život sam radost. Budi kao voda. Budi kao Kala.